Kreni od imena. Priča da su ga američki vojnici u Prvom svetskom ratu prozvali francuskim — otuda engleski „French fries“ — jer su Belgijanci koji su ga služili govorili francuski, samo je legenda: „French fried potatoes“ stoji u jednoj engleskoj kuvarici već 1856. Belgijski mit o poreklu, po kome su seljaci iz doline Meze pre 1680. pržili krompir kad bi se reka zaledila, oslanja se na rukopis koji niko nikada nije pokazao. Čak i belgijski istoričar hrane Pjer Leklerk zaključuje da je prvi pomfrit ispržen u Parizu.
Toliko o tome ko je prvi pržio. Belgija je od pomfrita napravila kulturu: hiljade fritkota — frituur na flamanskom, friterie na francuskom — u kojima se pomfrit prži dvaput, često u goveđem loju, i služi u papirnom kornetu sa sosom odozgo. Majonez se podrazumeva; samurai i andalouse su način da naručiš kao lokalac. Flandrija je kulturu fritkota proglasila nasleđem 2014, a zajednica koja govori francuski usledila je 2016. Čak je i prvi pomfrit u Škotskoj, 1870-ih, prodavao jedan Belgijanac.
Kako se jede: u fritkotu, ne u restoranu, i to stojeći. Ako si baš gladan, dodaj stoofvlees, flamanski goveđi gulaš kuvan s pivom. Belgija je 2016. svoju pivsku kulturu upisala na UNESCO-vu listu; fritkot je zasad stigao samo do domaćih lista. Zemlja kojoj je jednom trebalo 541 dan da sastavi vladu ne žuri nigde, a ne žuri ni red za pultom.